Odlazak u prirodu kao bijeg od stresne svakodnevnice

Koliko smo samo puta znali prokomentirati da ćemo se pokupiti u planinu i čuvati koze i ovce, pritisnuti stresom svakodnevice uzrokovane poslom i životom u urbanoj sredini. Da je svatko u kome se samo jednom zametnula ta misao, to i ostvario, danas bi gradovi vjerojatno zjapili pusti, a Velebit bi vrvio pastirima i stokom sitnog zuba te presahnuo do posljednje travke.

A ako smo ikad počeli ozbiljnije razmišljati o bijegu od civilizacije i povratku prirodi kao svojem iskonskom domu, to su vjerojatno ovi dani. Ne baš najsretniji za ljudsku vrstu. Ne govoreći to da bismo dodatno izdramatizirali situaciju, niti nametali ikakve stavove i donosili zaključke – činjenica je da se izvjesni oblak nelagode nadvio nad našim glavama. Ima među nama onih koji se panično boje, čiste police trgovina i zatvaraju se svojevoljno u karantenu. Ima nas i skeptika koji drže da je sve to previše “napumpano“ te da ne treba toliko dramatizirati, koji zbijamo razne šale i pošalice na taj račun i držimo da je pitanje dana kad će sve proći, do iduće pošasti 21. stoljeća.

Pandemija kao podsjetnik

Da, ova pandemija još je jedna u nizu “pošasti“ modernog doba. I kojoj god skupini gore navedenih osoba pripadali, zacijelo je svima kroz glavu proletjelo jedno – došla je ta corona, u vidu naše karme da nas, ljudsku vrstu “ugrize za stražnjicu“. Možda nije ona ta koja će nas sve istrijebiti, ali zasigurno je tu kao prijetnja i podsjetnik da sve, prije ili kasnije dolazi na naplatu. A nama ljudima ima se i što naplatiti.

Koliko god možda i bili skeptici, ne možemo reći da ne osjećamo tu određenu dozu nelagode i da nismo barem malo oprezniji. Da pogledom na naše okruženje i ljude oko sebe ne možemo detektirati neku napetost u zraku te – u današnje vrijeme općeg udaljavanja jednih od drugih – da nas ova situacija ne čini međusobno udaljenijima više nego ikad. Doslovce, fizički.

Tako da, ako smo ikad pomislili da je vrijeme za neke ozbiljnije promjene u vlastitom životu, te da je vrijeme da postanemo bolji prema sebi, vlastitom tijelu i zdravlju, kao i našem okruženju, ovo se pokazalo kao najbolji povod. Isto tako, i da je pravo vrijeme za promijeniti svoje okruženje, ali i sebe, svoj stil života i svoju prehranu.

Kad ugledaš srnu, sjetit ćeš se odakle dolaziš

Ako i nisi osoba koja će se odlučiti na takve krajnosti, ako te to nikad nije ni vuklo ili jednostavno nikad nećeš pronaći hrabrosti za takve drastične promjene, dovoljni su i manji pomaci za tvoju dobrobit. A ovo razdoblje, najbolje je vrijeme za to.

Postoji i ta neka zlatna sredina, gdje mnogi među nama i dalje žive suvremenim načinom života i u urbanim sredinama, ali su u njemu pronašli prostora i vremena za dozu prirode na dnevnoj ili bar tjednoj razini. Mnogi rekreativci i sportaši ne mogu zamisliti da prođe njihov tjedan, a da nisu vidjeli šume ili planine. Bez tog “lijeka“, osjećaju se loše i bolesno. Istina, to postane svojevrsna ovisnost, ali dobra ovisnost – koja čovjeku puni baterije, vraća mu unutarnji mir, mijenja perspektivu prema životu i svijetu, što se odražava na njegovo funkcioniranje u civilizaciji, u svakodnevici.

Oduševljenje i dirnutost koje osoba osjeti kad usred šume susretne krdo srna, jelena ili divljih svinja; neprocjenjiv je i nadrealan osjećaj koji te miri s prirodom i podsjeća na sva njena čuda. Susret s njima u tebi će probuditi strahopoštovanje, podsjetiti te na to koliko si malen(a) u tom svijetu, te na vlastitu smrtnost. Natjerat će te da se prisjetiš da si dio svega toga, a ne nadmoćan nad svima.

Kad na taj način dozvoliš da priroda postane dio tebe i ti dio nje, zaboljet će te svaki komad smeća koji ćeš ugledati odbačen ondje, svako divlje odlagalište otpada, ali ćeš početi i razmišljati što radiš s vlastitim otpadom u svojem urbanom okruženju i vlastitom domu. Kad prigrliš tu šumu kao svoj drugi (ili prvi) dom, na redovnoj bazi, zaboljet će te svaki lovac kojeg susretneš u šumi, svaki bager koji ju krči, svaki brijeg ogoljen od drveća, a sve samo zbog jedne invazivne vrste i njene pohlepe – čovjeka. Bića koje živi od prirode eksploatirajući ju, a ne zna živjeti s njom i dajući joj. U onom trenutku kad sve to osjetimo iz prve ruke, možda se počnemo drugačije ponašati i kao društvo, krenuvši od vlastitog dvorišta.

Novi koncept vikenda i godišnjeg odmora

Sad je najbolji trenutak maknuti se s asfalta. Barem u svoje slobodno vrijeme, za vikende, a putovanja i godišnje odmore preusmjeriti na osamu, u divljinu i na svoje ponovno povezivanje s prirodom. Preskakanje noćnog izlaska za vikend, pa “bijeg“ u obližnju šumu na kampiranje, ili brdo na planinarenje, moglo bi biti pravo osvježenje perspektive.

Autor: Martina Maloča

BIJEG OD CIVILIZACIJE – ODLAZAK U PRIRODU KAO POVRATAK SEBI