Gostovanje Katherine Trinajstić u emisiji Radio Korza, 16, veljače 2015.godine
/za slušanje snimke kliknite na ikonu Radio Korza/
Predstavljen Glas Nade – prvi broj glasila Udruge žena operiranih dojki Nada
U Gradskoj vijećnici Grada Rijeke, održana je promocija prvog broja glasila Udruge žena operiranih dojki Nada – Rijeka Glas Nade. Riječ je o glasilu koji donosi informacije o prevenciji i liječenju raka dojke, novim načinima liječenja i mogućnostima, o institucijama s kojima se oboljeli susreću u procesu liječenja i oporavka te druge tekstove vezane uz rad Udruge.
Glas Nade predstavili su Katherine Trinajstić, predsjednica Udruge Nada – Rijeka, Emina Grgurević-Dujmić, dr. med., spec. radiologije, Franjo Lovasić, dr.med., pročelnik Zavoda za opću, plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju KBC-a Rijeka i Franjo Butorac – izvršni nakladnik iz Naklade Kvarner. Nakon niza godina djelovanja Udruga žena operiranih od raka-karcinoma dojke Nada odlučila je predstaviti javnosti glasilo simbolična naziva Glas Nade. Riječ je o glasniku koji pruža informacije o prevenciji i liječenju raka dojke, novim načinima liječenja i mogućnostima, o institucijama s kojima se oboljeli susreću u procesu liječenja i oporavka.
Autori članaka su stručnjaci – onkolozi, kirurzi,pravnici, volonteri, rehabilitirane korisnice, institucije vezane za problematiku karcinoma dojke i karcinoma općenito. Kako je rečeno prilikom predstavljanja prvog broja glasila, izdavanje glasila još je jedan od načina pomoći onim ženama, ali i njihovim obiteljima, koje se suočavaju s istim ili sličnim problemima.
Predstavljanje Glasa NadeFranjo Lovasić, Ermina Grgurević-Dujmić, Prvi broj Glasa Nade donosi nekoliko tekstova iz uglednih liječnika s kojima Udruga Nada godinama surađujemo. Prof. dr. sc. Marija Petković piše o samopregledu kao mjeri prevencije raka dojke, Emina Grgurević-Dujmić, dr. med., spec. radiologije piše o karcinomu dojke i mamografiji, prim. dr. sc. Ira Pavlović-Ružić, dr. med., spec. radioterapije i onkologije, piše o tome što treba znati o onkološkom liječenju, Franjo Lovasić, dr. med., pročelnik Zavoda za opću, plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju KBC Rijeka piše o kirurškom liječenju raka dojke, Inka Miškulin o psihološkoj pomoći ženama oboljelim od karcinoma dojke, a dvije članice udruge, Marija Blažina i Zorica Forko pišu o svojim iskustvima u borbi s ovom bolešću.
Glasnik Glas Nade pruža sve potrebne informacije o prevenciji i liječenju raka dojke, novim načinima liječenja i mogućnostima, o institucijama s kojima se oboljeli susreću u procesu liječenja i oporavka Podršku izlaženju glasila dali su Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija kao i velik broj volontera koji pomažu rad Udruge Nada na različite načine. Udruga žena operiranih dojki Nada-Rijeka osnovana je u lipnju 1996.g. s ciljem pomoći ženama oboljelim od malignih bolesti dojke. Udruga kroz svoj rad educira i pruža psihološku, pravnu, logističku i humanitarnu pomoć kao i fizioterapiju ženama oboljelim i liječenim od raka dojke kao i njihovim obiteljima i drugim zainteresiranim osobama. Organizacijom raznih humanitarnih aktivnosti prikuplja sredstva za kupnju potrebnih medicinskih uređaja za potrebe KBC Rijeka te radi na senzibilizaciji javnosti za sveukupne probleme oboljelih od malignih bolesti kroz program Prevencije teških bolesti.
Prema najavama predsjednice Udruge Nada Katherine Trinajstić, Glas nade izlazit će četiri puta godišnje.
Životni fakultet nitko mi ne može oduzeti /Zeleno i plavo-glasilo PGŽ
Riječanka Katherine Trinajstić dobitnica je državne nagrade za životno djelo za humanitarni rad. Trideset godina nesebičnog davanja drugima kojima je pomoć potrebnija prepoznato je i na državnoj razini, stoga joj je nagrada za životno djelo uručena u Banskim dvorima. Čestitke i nagradu primila je od potpredsjednice Vlade, ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić. S dugogodišnjom predsjednicom Udruge žena operiranih dojki “Nada” Katherine Trinajstić razgovaramo o desetljećima dugim uspješno organiziranim humanitarnim akcijama, na koji način unaprijediti uvjete liječenja pacijentica oboljelih od raka dojke. – Humanitarnim radom bavim se od svojih najranijih mladenačkih dana. Uloga dugogodišnje predsjednice Udruge “Nada” žena operiranih od karcinoma dojki oplemenila me utoliko što sam uvidjela što je zapravo život. Ta slamka za koju se moraš hvatati, neovisno jesi li siromah ili bogataš, jer smo jedino tu isti, svima je podjednako bitna. Osim što bogat čovjek može dočekati smrt u boljem krevetu. Uvidjela sam koliko je i tu nepravde prema onkološkim bolesnicima i zapravo, cijela zajednica treba biti prijatelj i nesebična podrška u liječenju.Više..
MojaRijeka.hr – Katherine Trinajstić; tri desetljeća nesebičnog davanja
Sudjelovanje na SAJMU UDRUGA RIJEKA
Primanje Katherine Trinajstić
Humanitarka Katherine Trinajstić: Mi Primorci teško tražimo pomoć, preponosni smo
RIJEKA Svi me pitaju zašto to radiš. Zato jer sam imala nesretno djetinjstvo i mislim da svakom čovjeku ponekad treba pomoć. A ljudi teško traže pomoć, pogotovo mi Primorci, preponosni smo, kažeKatherine Trinajstić , dobitnica državne nagrade za životno djelo za humanitarni rad.
Više od tri desetljeća pomaganja drugima prepoznato je i na državnoj razini, a nagradu za životno djelo nedavno joj je u Banskim dvorima uručila potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić.
Dugogodišnja predsjednica Udruge žena operiranih dojki »Nada« i riječki sinonim za uspješne humanitarne akcije kojima građani pomažu u poboljšanju uvjeta liječenja pacijentica oboljelih od raka dojke, Katherine Trinajstić, volontiranjem i humanitarnim radom bavi se od svoje 23. godine.
– Ultrazvukom vrijednim 170 tisuća kuna željeli smo poboljšati dijagnostiku i pomoći pacijenticama. Ne znam hoću li doživjeti, a nadam se da hoću, da Rijeka dobije novu bolnicu. Da dobijemo onkologiju kao što je Institut za tumore u Zagrebu. No, to nećemo dobiti ako ne budemo tražili i zahtijevali. Kao porezni obveznici mi itekako imamo pravo to zahtijevati, zahtijevati humane uvjete liječenja naših bolesnika. Zašto ja koja nisam operirana od karcinoma dojke vodim ovu udrugu i zalažem se žene oboljele od raka dojke? Upravo zato jer sam htjela poslati poruku da se mora pomoći, posebice tamo gdje je to potrebno. Najviše me pak kod liječenja onkoloških bolesnika muči njihovo uključivanje u život nakon bolesti. Žene, kad se vrate s bolovanja, vrlo često dobivaju otkaze i susreću se nizom stresnih situacija koje pogoduju recidivu bolesti, upozorava Trinajstić koja svoju nagradu posvećuje svim građanima ove županije koji pomažu humanitarni rad.
Nona
– Kako je to izgledalo u mojim počecima? Imala sam višegodišnju borbu s jednom bolešću, pomalo sam se zbog toga počela zatvarati u sebe, no s obitelji i s dvoje djece shvatila sam da mi depresija neće pomoći. Uključila sam se u humanitarni rad najprije u Aktivu žena i Crvenom križu. Tu sam započela svoje prve korake u humanitarnom i volonterskom radu. No, osjećaj za to naslijedila sam od svoje none koja je bila dobrovoljni davatelj krvi. Ona me i odgojila, jer su me roditelji kao malu napustili, a odrastajući s njom spoznala sam koliko je taj humanitarni rad vrijedan. Nonu su zvali ponekad i noću iz bolnice, a ona mi je uvijek znala reći: »Pomozi drugom«. I tako sam ja počela s Aktivom žena – organizirali smo izložbe, posjete starijima osobama, ukratko, bile su to razne aktivnosti. Sve je to išlo paralelno uz posao i dvoje male djece, prisjeća se svojih početaka riječka humanitarka. Jedna je od osnivačica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Drenova u kojem je bila mentor mladim generacijama vatrogasaca, a svoju potrebu za pomaganjem nastavila je kroz SOS telefon Grada Rijeke, jedan od prvih takvih telefona na ovim područjima koji je pokrenut uoči rata.
Unatoč priznanju za životno djelo, Katherine Trinajstić ima u planu još puno humanitarnih projekata. Kaže da sa svojih 58 godina možda više nije mlada, ali je zato itekako mlada da bi prestala volontirati. Ipak, jedan od njezinih planova posve je osoban. – Imam san, a on je pronaći svog oca. Moj otac je Amerikanac, a moje djevojačko prezime je Bills. Prema informacijama koje imam, on živi na Floridi, a hoću li u tome uspjeti, ne znam. Oca sam posljednji put vidjela kad mi je bilo sedam godina, nakon što su se moji roditelji razveli i svatko otišao svojim putem. On je plovio i posjećivao me u Rijeci, no ondašnje vlasti nisu me htjele dati ocu s obzirom na to da je pomorac. Kad sam ga zadnji put vidjela, sjećam se kao danas, bilo je to kod Kvarner expressa – ja sam plakala, a zadnje što mi je otac rekao bilo je »Don’t cry, baby«. Kao dijete osjećala sam se manje vrijednom i obilježenom jer su me roditelji napustili. Sad kad sam starija, postala sam čvršća, ali moram priznati da mi nedostaje taj dio života. No s druge strane, sve što sam u životu postigla, postigla sam sama i imam divnu obitelj, supruga, djecu i unuke, ponosno ističe dobitnica Državne nagrade za humanitarni rad.
Prekršila kodeks
– U osnivanju SOS telefona sudjelovale su još poznata riječka novinarka Nela Vlašić, doktorica Ines Strenja te Iva Josipović i Antonija Pintar. To je bio telefon namijenjen žrtvama nasilja, i to ne samo fizičkog, jer nasilje je primjerice i kad netko radi, a ne dobiva plaću. U sjećanje mi se urezala priča kad je nazvao jedan dečkić koji mi je samo rekao:
»Ja bih tako jeo palačinke, ali ih ne znam raditi.« Ja sam ga pitala gdje mu je mama, a on mi je odgovorio da mama radi u Italiji jer nema posla ovdje, a tata je vani. To me je jako dirnulo, ali i ispunilo osjećajem nemoći jer je osnovni kodeks ponašanja nas na SOS telefonu bio da se s osobom koja traži pomoć ne smije stupiti u kontakt, kaže Katherine Trinajstić i odmah priznaje da je taj kodeks jednom ipak prekršila.
– Zvala me jedna gospođa koja je ozbiljno pomišljala na samoubojstvo. Bila joj je dosta svega, bilo je ratno vrijeme, bila je sama. Ja sam uspjela doći do nje i hvala Bogu ništa se loše nije dogodilo, govori Trinajstić.
Veze kao dar Rijeci
Prema njezinim riječima, SOS telefon radio je od podneva do deset navečer, volonteri nisu odustajali ni kad su nastupila ratna zamračenja, a kad je trebalo pomoći, nisu odlazili kući po završetku smjene. U vrijeme Domovinskog rata Katherine Trinjastić se potpuno posvetila humanitarnom radu kao članica Riječkog demokratskog saveza i njegovog odbora za humanitarnu djelatnost. Uspostavljene su veze s Faenzom u Italiji i Castelom Bolognese te župom Paese pokraj Trevisa. RiDS je bio član gradskog socijalnog vijeća i prema riječima Katherine Trinajstić, uspjeli su povezati talijanske obitelji s hrvatskim obiteljima kojima je trebala pomoć, djeci poginulih dijelili su prve školske torbe i darivali ih za blagdane, nastojali im pomoći u svakom smislu.
– Ne bih rekla da je to bilo političko djelovanje. RiDs-u je tada bilo teško, jer je bio jedina regionalna stranka. Humanitarnim radom u to vrijeme bavili su se samo RiDS, Merhamet, Crveni križ i udruga Moj bližnji. Osobno mislim da svatko, ako može nešto dobro napraviti, ne bi trebao gledati na politički dres. Ja nikad nisam željela prikupljati političke bodove na temelju humanitarnog rada. U to vrijeme trebalo je biti mudar, politiku ostaviti sa strane i prezentirati pravo stanje. Mislim da sam to dobro napravila, bilo je transparentno, znalo se kome ide i tko daje. Osim toga, puno se napravilo na uspostavljanju veza i te su veze i danas ostale kao dar ovom gradu, smatra Trinajstić.
Prognanici
Katherine Trinajstić bila je među humanitarcima koji su u jesen 1991. godine u Puli dočekali prvi brod s prognanicima s dubrovačkog područja. Prisjeća se puta prema Puli u dva autobusa – u jednom su bili riječki volonteri, a drugom predstavnici tadašnje Općine Rijeka.
– Današnji ministar Slavko Linić ostao mi je u sjećanju kako se s nama probija prema brodu da bi ljudima unutra pružio pomoć. Kad se otvorila utroba broda, to je bila strahota, bili su tu bolesni i mrtvi, ali na tom brodu rodio se i mali Marin kojeg su nosili u košarici i kojeg bih rado vidjela danas. Tu je krenula druga etapa pomaganja ljudima koji su se domogli broda spasa. Svašta smo mi volonteri prošli. Nismo previše razmišljali o mogućim posljedicama, ističe Trinajstić.
Ultrazvuk za KBC
Poslijeratno razdoblje donosi nove humanitarne projekte i posao u Rijeka Prometu koji zahvaljujući Katherine Trinajstić postaje gradska firma koja često organizira humanitarne akcije i brine o zdravlju svojih zaposlenika, posebno žena.
Ženama je posvećen i rad u Udruzi »Nada« koja je jedna od najaktivnijih udruga pacijenata na ovom području. Neumorne članice »Nade« predvođene Katherine Trinajstić dvaput godišnje na Korzu organiziraju akcije prodaje narcisa i božićnih zvijezda uključujući tako sve Riječane u pomaganje riječkog zdravstva.
Kruna djelovanja i humanitarne djelatnosti »Nade«, prema mišljenju njezine predsjednice, bit će nabavka ultrazvučnog aparata sa sondom za dijagnostiku karcinoma u žena za kojeg je ova udruga uspjela prikupiti 170 tisuća kuna. Uređaj bi uskoro trebao biti darovan Kliničkom bolničkom centru Rijeka.